Uspješno roditeljstvo

Koliko smo samo puta na djecu reagirali: prigovorom, kritikom, gunđanjem, opomenom, optužbom, vikanjem? 

Puno puta.

Uz sav trud da budemo ljubazni, prisutni, nježni i privrženi svom djetetu, ponekad nas naše osobne potrebe ili osjećaji dovedu do toga da reagiramo automatski.

Umjesto (onako) kako bi bilo primjereno trenutnoj situaciji.

Sigurno si primjetila kako mi roditelji najčešće gubimo sposobnost fleksibilnog reagiranja kada smo umorni, pod stresom, ljuti ili frustrirani.

Zanimljivo je kako, dječje emocije ili ponašanja, u nama samima, izazovu emocije ili ponašanja - koja nisu korisna, ne rješavaju probleme i ne grade povjerenje.

I tada na dijete – reagiramo.

Vjerujem kako svaki roditelj u svom iskustvu ima sljedeći scenarij:

Dijete svojim ponašanjem isprovocira ili razljuti roditelja, pa roditelj burno reagira.

To znači da svoje emocije i ponašanje daje kao odgovor na djetetovo ponašanje.

Zbog „akcija - reakcija ponašanja“ uglavnom dodatno eskalira problem, što uzrokuje još veći stres i frustraciju za sve uključene.

Javlja se osjećaj ljutnje, koji dovodi do toga da se i mi roditelji (baš kao i naše dijete) osjećamo povrijeđeno, neshvaćeno i udaljeno.

Ovakvo ponašanje – kada odrasla osoba ne preuzima odgovornost za svoje ponašanje, već svoju reakciju pripisuje tome što je isprovocirana - predstavlja velik izazov i prepreku roditeljskoj sposobnosti biti roditelj kakvi želimo biti.

Također, postoji i druga strana medalje, „dvostruki standard“, a odnosi se na sljedeću situaciju:

Kada se dijete ponaša reaktivno (djeca nas gledaju, preuzimaju naše modele ponašanja i vraćaju nam što su od nas naučili) i tada roditelj to ponašanje sankcionira.

U takvoj situaciji roditelj nepravedno traži od djeteta promišljeno djelovanje i očekuje da dijete preuzme odgovornost za svoje ponašanje, a vlastitim primjerom ga nije podučilo poželjnom i prihvatljivom ponašanju.

„Svi mi imamo sposobnost odgojiti pametnu, samostalnu i emocionalno snažnu djecu, no često nas u tome ometaju pogrešna uvjerenja i lažni mitovi o roditeljstvu, ali i naša unutarnja ograničenja.“ dr. Shefali

Što se nalazi u pozadini naše reaktivnosti?

Ono što znamo o roditeljstvu najčešće crpimo iz vlastitog životnog iskustva.

Kamen temeljac većine emocija i reaktivne energije postavljen je u našem djetinjstvu.

Iskustvo odrastanja u našoj obitelji, ono s čime smo i same odgajane čini osnovu vrijednosti i uvjerenja koja imamo o djeci, roditeljstvu i obitelji.

Koliko ti je puta u tvom djetinjstvu rečeno -  da tvoje mišljenje nije važno, da prestaneš plakati, da se istog trenutka prestaneš smijati, proizvoditi buku, postavljati pitanja?

Ono što nam roditelji govore dok smo djeca - često nam ostaje zauvijek.

Još uvijek, postoje roditelji koji odgajaju svoju djecu prema starim obrascima preuzetih od svojih roditelja.

Prisjeti se sada jedne situacije u kojoj si prosuđivala, optuživala, kritizirala i opominjala svoje dijete.

Upitaj se: da li je tvoja reakcija doista bila na situaciju koja je pred tobom ili je reakciju pokrenuo tvoj program iz prošlosti? 

Znaj da je reaktivno ponašanje uglavnom posljedica neosvještavanja svojih potreba, ali dobra vijest je ako si otvorena i znatiželjna razumjeti zašto se to događa u mogućnosti si promijeniti način funkcioniranja.

„Ne možete naučiti djecu da se ponašaju bolje tako da se osjećaju lošije. Kada se djeca bolje osjećaju, ponašaju se bolje.“ Pam Leo

Na sreću, sve više je odgovornih roditelja koji su u potrazi za odgovorima i rješenjima koja će im omogućiti stjecanje potrebnih vještina u roditeljstvu s ciljem njihova unaprijeđivanja.

Spremni su informirati se na odgovarajući način, prihvaćaju današnje moderno i osviješteno roditeljstvo koje je usmjereno na odgovorno ponašanje roditelja.

 „Zadržite osjećaje, izgubite reakcije!“ dr. Shefali

Ne možemo u potpunosti eliminirati nelagodne osjećaje, ali možemo promijeniti način na koji oni utječu na nas i način na koji reagiramo.

Sada ću ti predstaviti učinkovitu POKUS metodu koja je meni pomogla da - umjesto svojih automatskih i bezumnih reakcija, ponudim razumne i smislene odgovore.

POKUS metodu sam osmislila kako bi pomogla sebi i ostalim roditeljima koji žele ublažili svoju emocionalnu reaktivnost.

POKUS metoda:

Pauza, Osjećaji, Komunikacija, Udah, Suosjećanje

PAUZA
Pauza je trenutak tišine. Uvođenjem pauze držiš pod kontolom svoju reaktivnost. Tijekom pauze pogledaj dijete u uči, uspostavi kontakt s djetetom i osvijesti vlastitu prisutnost u ovom trenutku.

OSJEĆAJI
Obrati pažnju na svoje osjećaje, budi svjesna kako se osjećaš. Svoje osjećaje odvoji od situacije s djetetom kako bi na izazovnu situaciju odgovorila na odgovarajući način. Obrati pažnju i na svoje fizičko tijelo, napetost i tjelesne senzacije. Osjet u tijelu povezan je s našim emocionalnim stanjem.

KOMUNIKACIJA
Ti si majka i najbolje poznaješ svoje dijete i ako pažljivo slušaš prepoznat ćeš što djetetovo ponašanje komunicira. Kada slušaš pažljivo tada nećeš skočiti na zaključke i reći prvu neljubaznu stvar koja ti je na pameti. Uvijek odaberi ljubazan i asertivan način komunikacije.

UDAH
Udahni i još duže izdahni! Svjesno disanje vratit će te tvojoj izvornoj mudrosti i znanju. Praćenje vlastitog daha dovest će te u osjećaj smirenosti u kojem ćeš pronaći razuman odgovor - koji te vodi u nastavak komunikacije, smirenim putem.

SUOSJEĆANJE
Vođenje bez suosjećanja nije učinkovito, zato pokaži suosjećanje. Djeca najbolje surađuju s onima koji se prema njima odnose ljubazno, s razumijevanjem i poštovanjem, koji im pružaju podršku i priznaju njihove potrebe. Dijete će surađivati ako s ljubavlju postaviš učinkovite granice, bez ljutnje i kazne. S takvim granicama se dijete može nositi i uz njih će učiti prilagoditi se i biti u redu s tim da ne dobije uvijek ono što želi.

POKUS metoda će ti pomoći da budeš fleksibilnija na djetetove potrebe i svjesnija izbora koje donosiš.

Ako si uspješno savladala POKUS metodu naučila si da u:

• Prvom koraku (Pauza) - držiš pod kontrolom vlastitu reaktivnost, ostvaruješ povezanost i prisutnost s djetetom.
• Drugom koraku (Osjećaji) - svjesna si svojih osjećaja ali te ne obuzimaju.
• Trećem koraku (Komunikacija) - slušajući pažljivo razumiješ djetetovu potrebu.
• Četvrtom koraku (Udah) – svjesnim disanjem ulaziš u osjećaj smirenosti, te jasno i polako komuciraš s djetetom.
• Petom koraku (Suosjećanje) – priznaješ djetetovu potrebu, suosjećaš, nježno podsjećaš na granice i ostvaruješ suradnju.

"Kad su mali ljudi preplavljeni velikim emocijama, naš je posao dijeliti svoju mirnoću, a ne pridružiti se njegovom kaosu." L.R. Knost

Majko, ako u svakodnevnoj interakciji unutar obitelji primjenjuješ ovakav načini komunikacije (ponašanja) – tada se trudiš živjeti svjesno roditeljstvo koje pomaže da s lakoćom ostvaruješ povezanost sa svojim djetetom.

Čestitam ti, jer to je odraz tvoje duboke ljubavi prema djetetu i popratne brige za njegovu dobrobit.

Piši mi, kako ti se sviđa POKUS metoda i hoćeš li ju koristiti?

---

---

---

---