Stjecanje vrijednih vještina za izgradnju radosnog, zdravog i mirnog obiteljskog života
Da li vam se ikad dogodilo da ste svojem tužnom, ljutom i povrijeđenom djetetu rekli: „Nemoj plakati“, „Nije tako strašno“, „Dobro si, sve je ok.“?
Meni jest.
Dijete otvoreno, spontano i na zdrav način izražava emociju, a ja nebrojeno puta osjećam poriv odvratiti pažnju i nasmijati uznemireno dijete.
Kada dijete osjeća ljutnju, tugu ili druge intenzivne emocije, ponekad smo skloni odvratiti ih ili ih preusmjeriti dalje od njihovog nemira.
Jeste li ste ikad pitali zašto mi roditelji to činimo?
Upravo u takvim situacijama, u želji da pomognemo, svojoj djeci kažemo pogrešne stvari.
Umjesto da ublažavamo, svojim riječima i djelima često pogoršavamo situaciju.
Dijete mir neće pronaći u pitanjima koje mu postavljamo ili u objašnjenjima i opravdanjima koje od njega tražimo.
Zašto je tako teško biti u miru s dječjim nemirom?
Zašto nije lako pružiti prisutnost, smirenost, dati im osjećaj da smo tu za njih bez da uspostavljamo kontrolu ili pokušavamo išta popraviti?
Zašto osjećamo sram ili krivnju u vlastitoj nedostatnosti i bespomoćnosti da oslobodimo djecu trenutnog osjećaja?
Istina je da društvo i podneblje u kojem živimo ima tendenciju potiskivati emocije. Svako pretjerano izražavanje emocija smatra se lošim, nepriličnim i neprihvatljivim. Čak i onih poželjnih i ugodnih emocija!
Sjetite se svih onih trenutaka kad smo imali priliku iskreno se obradovati prvim zimskim pahuljama, trenutku kad nas je ljepota prirode ostavila bez riječi ili kad nam je voljeno dijete sasvim spontano u igri poslalo poljubac. Kad bismo si dozvolili imati stav otvorenosti, radoznalosti i zahvalnosti, shvatili bismo da svaki trenutak ima potencijal da na poseban način obogati naše živote.
Istina je, također, da mi roditelji, zbog vlastite nesvjesnosti, neznanja i nepovezanosti s našim vlastitim emocijama ne možemo prigrliti slobodno izražavanje emocija vlastite djece.
Vrijeme je da budemo iskreni, da se zagledamo duboko u sebe i potražimo odgovore:
"Kad su mali ljudi preplavljeni velikim emocijama, naš je zadatak dijeliti svoju mirnoću, a ne pridružiti se njihovom kaosu." L. R. Knost
Puno puta sam čula da roditelji kažu kako ih je ljubav prema njihovoj djeci preobrazila: postali su otvoreniji, strpljiviji, suosjećajniji, nesebičniji i smireniji.
I ja sam jedna od tih roditelja.
S godinama i iskustvom u roditeljstvu dolazi i mudrost.
Naučimo da može bolje i drugačije.
Potrebna je i svjesnost da, svaki put kada osjetimo strah i frustraciju i imamo potrebu za kritikom i kontrolom, preuzmemo odgovornost za unošenje dodatne svjesnosti u naše živote jer ćemo se tada naći na novoj razini prihvaćanja, dopuštanja, tolerancije i oprosta prema našoj djeci.
Postoji li bolja motivacija od ljubavi prema našoj djeci da transformiramo vlastite loše obrasce?
Naučila sam – ako sam u potpunosti prisutna i obraćam pažnju – tada s lakoćom primjećujem gdje, kada i na koje dječje emocije i ponašanja pretjerano reagiram.
Kada sam ispitala i zaliječila u sebi ta mjesta, tada su i moja djeca dobila drugačiju podršku u svojim krizama.
To mi je donijelo priliku s vlastitom djecom iskusiti bolje ishode na iste scenarije.
Kada se dijete ozlijedilo ili uznemirilo, nisam pokušavala izbjeći vulkan dječjih emocija ili umanjivala iskustvo riječima „Ma nije to ništa.“
Kada sam sposobna vidjeti, dozvoliti i poštovati iskustvo sadašnjeg trenutka upravo takvo kakvo je, tada sve u mom ponašanju prema djetetu bude u savršenom skladu. Imam suosjećanje, umirujući ton u glasu, prenosim smirenost dodirom, imam blag i ljubazan izraz na licu. To znači da priznajem i prihvaćam dječje osjećaje i stvaram siguran prostor u kojem se dijete može umiriti kada za to bude spremno.
Bivati s uznemirenim djetetom u tišini omogućuje da vidimo ne samo svoju djecu već i sebe, na sasvim nov način.
Kako prisutnost preobražava tvoj odnos s djetetom pročitaj ovdje Mama, jesi li zaista ovdje?
Zar nije osjećaj sigurnosti i prihvaćanja najveći dar koji kao roditelji možemo dati svojoj djeci za njihovo emocionalno blagostanje?
Umjesto da ih štitimo, isključujemo ili pokušavamo odvratiti od toga kako se osjećaju, dopuštamo im da imaju vrijeme i da osjećaju.
To je prirodno, čak i zdravo.
Nijedan roditelj nije savršen jer smo mi ljudi po definiciji nesavršeni.
I bez obzira koliko se trudim i radim na sebi, ne uspijem uvijek dati najbolje od sebe, ali uvijek iznova pokušavam stvoriti sigurno i smireno okruženje u kojem će se uznemireno dijete moći izraziti, osjećati viđenim, prihvaćenim i shvaćenim.
Ako želiš znati – kako najobičniji trenuci s djecom mogu biti prilika za vježbanje prisutnosti i njegovanje povezanosti i kako se povezati s djetetom aktivnom prisutnošću – možeš pročitati ovdje Mama, igrajmo se!
Piši mi, kako pomažeš svojoj djeci da prihvate burne emocije?
Među najvažnijim vještinama koje dijete treba naučiti su tehnike opuštanja i samostalnog smirivanja. One mu pomažu smiriti um, opustiti tijelo i usredotočiti se na nešto drugo umjesto na...
Iako tehnike mindfulnessa sa svojim djetetom možete prakticirati svugdje – na krevetu, u parku, čak i dok čekate u redu – poželjno je da odvojite vrijeme i stvorite poseban prostor za to.
...
